Albrecht Dürer
Albrecht Dürer (Nürnberg, 21. svibnja 1471. - Nürnberg, 6. travnja 1528.), njemački slikar i kipar
Jedan je od najvećih predstavnika renesanse. Učio je crtanje u radionici nurnberškoga slikara M. Wolgemota gdje je boravio 4 godine, a 1495. prvi put odlazi u Italiju i kopira talijanske majstore. Ujedinio je talijansku ranu renesansu s ekspresivnim stilom njemačkog reformatorskog doba te došao do novih oblika izražavanja. Posezao je mitologijskim, alegoričnim u religioznim temama ali se bavio i prirodom. Njegovi akvareli krajolika, studije biljaka i životinja svjedoci su njegovog dubokog razumijevanja prirode. U radionici svojeg oca obučen za zlatara Dürer je do vrhunca razvio drvorez i bakrorez te svojim grafikama odlučujuće utjecao na populariziranje reformatora i humanista. Kao prvi njemački umjetnik posvetio se teoriji umjetnosti te između ostalog napisao temelje znanosti o proporcijama. Nakon povratka u Nürnberg otvara radionicu i izvodi oltarne slike i portrete, prve bakroreze i niz drvoreza "Apokalipsa" i "Velika muka". Nakon povratka s drugog putovanja u Italiju nastaju njegovi najvredniji bakrorezi "Vitez", "Đavo i smrt" i "Melankolija" i "Sveti Jeronim u ćeliji". U posljednjoj fazi naslikao je svoj najbolji "Autoportret" i "Četiri apostola", te pisao traktate o slikarstvu. Njegovo ukupno djelo obuhvaća 70 slika, 900 crteža, 100 bakroreza i 350 drvoreza.
U Albertini je 5. rujna 2003. otvorena retrospektivna izložba njegovih djela. Izloženo je oko 230 slika i grafika medju kojima su "Zec", Studija trave i poznati Durerovi autoportreti (ulja).
Životopis
Rani život (1471.–90.)
Dürer je rođen 21. svibnja 1471., kao treće djete i drugi sin roditelja, koji su imali između četrnaestero i osamnaestero djece. Njegov otac, Albrecht Dürer Stariji, bio je uspješni zlatar, izvornog prezimena Ajtósi, koji se je 1455. preselio u Nuremberg iz mjesta Ajtós, u blizini grada Gyula u Mađarskoj. Njemačko ime "Dürer" potiče iz mađarskog "Ajtósi". Prvotno je bilo "Türer," što znači izrađivač vrata, što je izvedeno iz mađarske riječo "ajtós" (iz "ajtó", što znači vrata). Vrata se nalaze na obiteljskom grbu. Albrecht Dürer Mlađi, kasnije je promijenio "Türer", očev način izgovoranja obiteljskog prezimena u "Dürer", što je prilagođeno lokalnom nuremberškom dijalektu. Albrecht Dürer Stariji oženio je Barbaru Holper, kćerku majstor kod kojeg je učio, 1467.g., godine kada je i sam posteo majstor.[1]
Dürerov kum je bio Anton Koberger, koji je napustio zlatarstvo godine kada se je Dürer rodio, te se posvetio slikanju i izdavanju. Ubrzo je postao najuspješniji izdavač u Njemačkoj. Posjedovao je dvadeset i četiri tiskarska stroja i brojne poslovnice u Njemačkoj i inozemstvu. Kobergerovo najpoznatije izadnje bile se "Nuremberške Kronike", izdane 1493. na njemačkom i latinskom jeziku. Izdanje je sadržavalo do tada nezabilježne broj od 1809 ilustracija načinjene tehnikom drvoreza, iz radionice Michaela Wolgemuta (iako su mnoge ilustracije ponovljene). Pretpostavlja se da je Dürer radio na nekima crežima, kako je izrada započela dok je radio kod Wolgemuta.[2] Kako je Dürer ostavio autobiografske zapise, i kako je postao vrlo poznat sredinom 20-ih njegov život je dobro zabilježen u nekoliko izvora. Nakon nekoliko godina školovanja, Dürer je počeo izučavati osnove zlatarskog zanat i crtanje od oca. Iako je njegov otac htio da se bavi zlatarstvom, veću nadarenost je pokazivao za crtanje te je započeo raditi kao učenik Michaela Wolgemuta u dobi od petnaest godine 1486. Autoportret, crtež učinjen srebrenkom, potječe iz 1484. (muzej Albertina, Beč). Wolgemut je u to vrijeme bio vodeći umjetnik u Nurembergu, sa velikom radionicom koje ja stvarala različite umjetnin, a ponajviše drvoreze za knjige. Nuremberg je tada bio važan i prosperitetan grad, središte za izdavanje i mnoge luksuzne zanate. Bio je snažno povezan s Italijom, posebno Venecijom, relativno kratko udaljene putevima kroz Alpe.[2]
Wanderjahre i brak (1490.–94.)
Nakon što je završio šegrtovanje, Dürer je prema tadašnjem običaju uzeo nje. Wanderjahre, što je bio naziv za vrijeme u kojem učenik otputuje i izučava vještine ostalih majstora u okolici; čini se da je Dürer proveo oko četiri godine putujući. Otišao je 1490., na učenje kod Martina Schongauer, vodećeg gravera u sjevernoj Europi, koji ubrzo nakon Dürerova dolaska u Colmar 1492. preminuo. Nejasno je gdje je Dürer putovao, ali najvjerojatnije u Frankfurt i Nizozemsku. U Colmaru, Dürera su dočekala Schongauerova braća, zlatari Caspar i Paul, te slikar Ludwig. Godine 1493. Dürer je otišao u Strasbourg, gdje je vidio skulpture Nikolausa Gerhaerta. Dürerova prva slika, autoportret, nastala je u to vrijeme (danas u muzeju Louvre), te ju je vjerojatno poslao zaručnici u Nuremberg.[2]
Rano 1492. Dürer je putovao u Basel gdje je odsjeo kod još jednog od braće Martina Schongauera, zlatara Georga.[3]
Ubrzo nakon povratka u Nuremberg, 7. srpnja 1494., u dobi od 23 godine, Dürer se je oženio sa Agnes Frey prema ranijem dogovoru. Agnes je bila kćerka uglednog bakroresca (i amatera svirača harfe) u gradu. Bračni par nije imao djece.
Prvo putovanje u Italiju (1494.–95.)
Nakon tri mjeseca braka, Dürer je otputovao u Italiju, sam, moguće i zbog izbijanja kuge u Nurembergu. Tijekom putovanja kroz Alpe izrađivao je slike vodenim bojama. Neke su preživjele, a neke se mogu prepoznati u pejzažima stvarnih mjesta u kasnijim djelima, kao naprimjer gravura Nemesis. To su prve ctanja isključivo pejzaža u zapadnoj umjetnosti.[2]
U Italiji, otišao je u Veneciju kako bi se upoznao sa naprednim umjetničkim pogledima na svijet.[4] Pod Wolgemutom, Dürer je naučio kako izraditi otiske tehnikom suhe igle i kako izraditi drvoreze u njemačkom stilu, na temeljima djela Martina Schongauera i nepoznatog umjetnika koji se naziva "Majstora knjiga" (engl. "Housebook Master").[4] Vjerojatno je već u Njemačkoj došao u doticaj se nekim talijanskim djelima, ali su ipak njegova dva posjeta Italiji ostavili najveći utjecaj na njega. Zapisao je da je Giovanni Bellini najstariji, ali i dalje najbolji umjetnik u Veneciji. Njegovi crteži i gravure, pokazuju utjecaj i ostalih, posebice Antonia Pollaiuola i njegovog istraživanja proporcija tijela, Mantegna, Lorenza di Credija i ostalih. Na svome putovanju Dürer je vjerojatno posjetio Padovu i Mantovu. [5]
Povratak u Nürnberg (1495–1505)
Nakon povratka u Nuremberg 1495., Dürer je otvorio vlastitu radionicu (jedan od uvjeta je bila da je osoba u braku). Tijekom sljedećih pet godina njegov stil sve jače je integrirao talijanski utjecaj u postojeće sjeverne oblike. Dürerov otac je umro 1502., a majka 1513.[6] Najbolja djela prvih godina njegove radionice bila su otisci drvoreza, ponajviše vjerski, ali i sekularni prikazi kao što je "Kupanica za muškarce" (engl. The Men's Bath House, ca. 1496). Njegovi radovi bili su veći i detaljnije rezani od većine njemačkih drvoreza dotada, te daleko složeniji i ravnomjerniji u kompoziciji.
Smatra se malo vjerojatnim da je Dürer rezao drvene komade sam, te je taj posao radio poseban majstor. Ipak, njegovo učenje u radionici Wolgemuta, koja je izrezivala i slikala djela na oltaru i dizajnirala, te rezala drvene komade za drvoreze, dalo mu je uvid u tehnike proizvodnje i načine rada sa rezačima blokova. Dürer je ili izravno crtao na drveni komad ili je ljepio papirnati crtež na drvene komade. U oba slučaja njegovi crteži su u procesu rezanja uništeni. Njegova poznata serija šesnaest crteža za djelo Apokaplipsa[7] datira iz 1498. Iste godine izradio je i prvih sedam scena "Velike muke", te kasnije i seriju od jedanaest scena Svete obitelji i svetaca. Poliptih "Sedam grijeha" koji je naručio Frederik III., elektor Saksonije 1496., Dürer sa suradnicima je dovršio oko 1500. Oko 1503.–1505. napravio je prvih sedamnaest ilustracija za "Život Djevice", koji nije dovršio sljedećih nekoliko godina. Niti ovo djelo niti "Velika Pasija", nisu izdani kao kompleti sljedećih nekoliko godina, iako su kao pojedinači otisci prodani u velikom broju.[2]
U to vrijeme Dürer se je izučio u upotrebi dijetla u izradi gravura. Moguće je da je sa korištenjem ovog alata započeo u radionici oca, kako je to nužna zlatarska vještina. Godine 1496. izradio je "Rasipnog sina" kojeg je talijanski renesansni povjesničar umjetnosti Giorgio Vasari izdvojio i hvalio nekoliko desetljeća kasnije, ističući njegovu germansku kvalitetu. Ubrzo je počeo izrađivati i spektakularne i izvorne slike, od kojih su najpoznatije "Nemesis" (1502), "Morsko čudovište" (1498) i "Sveti Eustahije" (c. 1501), a sadrže detaljne prikaze pejzaža u pozadini i životinja.
Njegovi pejzaži iz toga vremena razlikuju se od ranijih akvarela. Veći je naglasak na ozračju nego na prikazu topografije.
Izradio je i nekoliko prikaza Majke Božje, i male prikaze komičnih likova seljaka. Otisci su bili lako prenosivi i ta djela su učinila Dürera poznatim u brojnim umjetnički centrima u Europi kroz nekoliko godina.[2]
Venecijanski umjetnik Jacopo de' Barbari, kojeg je Dürer upoznao u Veneciji, posjetio je Nuremberg 1500., i Dürer navodi kako je prilikom posjeta od njega naučio mnogo o novim razvojima prespektive, anatomije i proporcija tjela. De' Barbari nije bio voljan otkriti sva svoje znanje i Dürer je započeo vlastiti istraživanja koja će postati njegova doživotna preokupacija. Serija postojećih crteža pokazuje kako je Dürer eksperimentirao sa ljudskim proporcijama, što je dovelo da poznate gravure "Adama i Eva" (1504), koja pokazuje njegovu suptilnost u korištenju dijetla u teksturiranju površina ljudskih tijela.[2] To je jedina gravura koju je potpisao punim imenom.
Dürer je izradio i brojne pripremne skice posebno za svoje slike i gravure, od kojih su mnoge preživjele; najpoznatije su nje. "Betende Hände" (hrvatski: "Ruke koje mole", c. 1508. muzej Albertina, Beč), skica apostola za triptih koji je naručio Jakob Heller. Nastavio je i sa izradom akvarela i gvaša (često u kombinaciji), koji uključuju prikaze djelova života livada i životinja, kao npr. "Mladi zec" (1502).
Drugo putovanje u Italiju (1505.–1507.)
U Italiji vratio se slikarstvu, prvo izradivši seriju djela izvedenih u temperi na platnu. Djela sadrže portrete i slike sa oltara, a najpoznatiji je triptih za oltar koji je izradio za obitelj Paumgartner, te "Poklonstvo kraljeva" za Frederika III. Rano 1506. vratio se u Veneciju gdje je ostao do proljeća 1507.[8] Do tada su Dürerove gravure postale popularne i često su bile kopirane. U Veneciji je dobio veću količinu novaca od emigrantske njemačke zajednice za crkvu "San Bartolomeo" u Veneciji. Tako je nastalo djelo za oltar nje. "Rosenkranzfest". Slika sadrži portrete članove njemačke zajednice u Veneciji, ali i pokazuje snažan talijanski utjecaj. Rudolf II., car Svetog Rimskog Carstva odnio ju je u Prag.
Nürnberg i remek-djela (1507.–1520.)
Iako je cijenjen u Veneciji, Dürer se je vratio u Nuremberg sredinom 1507., te ostao u Njemačkoj do 1520. Njegova reputacija proširila se Europom i bio je u prijateljskim odnosim i komunikaciji sa većinom značajnih umjetnika toga vremena, ako što su npr.Rafael, Giovanni Bellini, te preko Lorenza di Credija sa Leonardo da Vincijem.
Od 1507. do 1511. Dürer je radio na nekim od svojih najpoznatijih djela: "Adam i Eva" (1507), "Deset tisuća vojnika mučenika" (1508. za Frederika III.), "Djevica sa perunikom" (1508), "Uzašašće Marijino" (1509., Za Jacoba Hellera), "Sv. Trojstvo" (1511, za Matthaeusa Landauera). Tijekom toga vremena završio je i dvije velike serije drvoreza "Velika muka" i "Život Djevice", obje objavljene 1511., kao i drugo izdanje serije "Apokalipsa". Post-venecijanski drvorezi pokazuju Dürerov razvoj tehnike kjaroskuro [9], stvarajući srednji ton tiska kojim se mogao prikazati kontrast sjene i osvjetljenja. Ostala djela toga vremena su "Mala muka", serija trideset i sedam drvoreza, objavljenih prvo 1511., a zatim i set petnaeast malih gravura o istoj temi iz 1512. U razdoblju od 1513. do 1516. se je požalio kako na slikama se zarađuje toliko koliko na tiskanju, obzirom na ulaženo vrijeme, te nije slikao. U vremenu od 1513. do 1514. Dürer je načinio tri najpoznatiji gravure: "Vitez, smrt i vrag" (1513), "Sveti Jeronim u ćeliji" (1514), "Melankolija I" (1514).
Godine 1515. izradio je drvorez nosoroga, prema bilješkama i skici drugog umjetnik, a da nije nikada vidio životinju. To je jedna od njegovih najutjecajnijih slika, koja se koristila u njemačkim učenicima sve do kraja 20.st.[2] U godinama do 1520. nastala su brojna djela, od koji su značajniji drvorezi prvih tiskanih zvjezdanih karata na zapadu iz 1515.[10] i portreti u temperi na platnu (1516).
Pokroviteljstvo Maksimilijana I.
Od godine 1512. Maksimilijan I. postao je glavni Dürerov pokrovitelj. Za njega je izradio "Trijumfalni luk" veliko djelo otisnuto od 192 različita dijela, čiji simbolizam potječe od Pirckheimerova prijevoda Horapolonove "Hijeroglifike". Program dizajna i objašnjenja osmislio je Johannes Stabius, arhitektonsko rješenje dizajnirao je dvorski graditelj i dvorski slikar Jörg Kölderer, a drvoereze je izradio Hieronymous Andreae, sa Dürerom kao glavnim dizajnerom. Nakon luka slijedila je "Trijumfalna povorka", čiji je program osmislio 1512. Marx Treitz-Saurwein, a uz Dürerove drvoreze sadržavala je i drvoreze Albrechta Altdorfera i Hansa Springinkleea.
Dürer je radio na rubnim slikama za carevo izdanje molitvenika; slike se bile nepoznate dok se faksimili nisu objavljeni 1808. kao dio prve knjige objavljene u litografiji. Dürerov rad na knjizi je prekinut iz nepoznatog razloga, a ukrase su nastavili izrađivati umjetnici Lucas Cranach Stariji i Hans Baldung. Dürer je izradio i nekoliko carevih portreta, od kojih je jedan iz 1519., neposredno prije careve smrti.
Put u Nizozemsku (1520.–21.)
Iznenadna smrt Maksimilijana I. nastupila je u vrijeme kada je Dürer bio zabrinut zbog gubitka vida i slobodne ruke (možda uzrokovanih artritisom) i sve više pod utjecajem pisanja Martina Luthera.[11]
U srpnju 1520. Dürer je krenuo na svoje četvrto i zadnje putovanje, kako bi obnovio carsku mirovinu koju mu je dodijelio Maskimilijan I., te da osigura pokroviteljstvo novog cara Karla V. koji je okrunjen u Aachenu.
Dürer je putovao sa suprugom i sluškinjom, Rajnom do Kölna a zatim do Antwerpena, gdje je lijepo dočekan, te načinio brojne crteže srebrenkom, kredom i ugljenom. Uz odlazak na krunidbu, putoveo je na izlet u Köln (gdje se divio slikama Stefana Lochnera), Nijmegen, 's-Hertogenbosch, Brugge (gdje je vidio Michelangelovu skulpturu Djevice, Gent (gdje se divio van Eyckovom poliptihu na oltaru), i Zeeland.
Dürer je nputovanj ponio veliku zalihu otisaka, te u dnevnik zapisao koliko i kome ih je prodao, i za koju cijenu. To je rijetki podatak o monetarnoj vrijednost tiska u to vrijeme. Za razliku od slika, prodaja otisaka je rijetko bilježena.[12] Dnevnik sa putovanja pokazuje da nije put financijski nije bio uspješan. Kao primjer navodi sa da je pokušao prodati zadnji Maksimilijanov portret njegovoj kćerci Margareti Habsburg (1480–1530) da bi ga na kraju zamijenio za nešto bijele tkanine nakon što se Margareti nije svidio portret te ga nije htjela prihvatiti.
Na putovanju je susreo Bernarda van Orleya, Jeana Prévosta, Gerarda Horenbouta, Jeana Monea, Joachima Patinira i Tommasa Vincidora, te kako se čini nije sreo Quentina Matsysa.[13] Na zahtjev Kristijana II., Dürer je otputovao u Bruxelles kako bi naslikao kraljev portret. Tamo je vidio "što je poslano kralju iz zlatne zemlje" - asteško blago koje je Hernán Cortés poslao caru Karlu V. nakon pada Meksika. Dürer je zapisao kako je to blago "bilo ljepše od čuda. Te stvari su bile neprocijenjive, vrijede 100,000 florina".[2] Čini se da je Dürer imao svoju kolekciju zanimljivosti, te je u Nurnberg poslao različite životinjske rogove, djelove koralja, velike peraje riba i drvena oružja iz Azije.
Nakon što je osigurao mirovinu, Dürer se je vratio kući u srpnju 1521, te se čini da je na povratku zarazio se nekom nepoznatom bolešću (možda malarija[14] —koja ga nije popustila do kraja života, te je znatno utjecala na koliko je mogao raditi.[2]
Zadnje godine u Nürnberg (1521.–28.)
Nakon povratka u Nürnberg, Dürer je radio na velikim projektima religijske tematike, poput raspeća i teme Svetog razgovora, iako niti jedno nije dovršio.[15] Možda zbog narušenog zdravlja, a možda zato što je više vremene proveo u pripremi teorijskih djela o geometriji ili perpektivi, proporcijama ljudi ili konja i utvrdama.
Posljedica ove promjene bilo je to da je u sljedećim godinama, malo postigao kao umjetnik. Naslikao je samo protret Hieronymusa Holtzschuhera, sliku "Majka Božja i dijete" (1526), "Salvator Mundi " (1526), i dva panela koja prikazuju Sv. Ivana sa Sv. Petrom u pozadini i Sv. Pavla sa Sv. Markom u pozadini.
Zadnje veliko djelo, "Četiri apostola", Dürer je poklonio gradu, iako je za njega dobio 100 guildera.[16] Natpis povezuje likove sa četiri humora (četiri temperamenta).[17]
Što se tiče gravura, Dürerov radi sveo se na portrete i ilustracije za svoje studije. Portretirao je kardinala-elektor Albert od Mainza; Fredericka III., elektora Saksonije, humaniste Willibalda Pirckheimera, Philippa Melanchthona i Erazma Roterdamskog.
Portrete kardinala, Melanchthona, i Dürerovo posljednje veliko djelo, crtani protret gradskog patricija Ulricha Starcka, Dürer je naslikao koristeći više matematički pristup.
Iako se žaio što nema formalno klasično obrazovanje, Dürer se bio zanimao za mnoha intelektualna pitanja. O njima je mnogo naučio od prijatelj iz mladosti Willibalda Pirckheimera, s kojim se zasigurno konzultirao o sadržaju svojih slika,[18]
Veliko zadovoljstvo mu je činilo prijateljstvo i dopisivanje sa Erazmom i ostalim učenjacima toga vremena. Dürer je napisao i dvije knjige za svoga života.
"Četiri knjige o mjerenju" izdana je u Nürnberg u 1525. i bila je prva knjiga za odrasle o matematici na njemačkom,[2] a kasnije su je citirali Galileo i Kepler. Druga je bila o gradski utvrdama, te je izdana 1527. "Četiri knjige o ljudskim proporcijama" izdana je posthumno, ubrzo nakon njegove smrti 1528.[8] Dürer je umro u Nürnbergu u dobi od 56.g., ostavivši za sobom imanje vrijednosti 6874 florina. Njegova kuća koju je kupio 1509. od nasljednika astronoma Bernharda Walthera, bila je njegova radionica, te je u njoj nakon njegove smrti, živjela supruga sve do smrti 1539. Danas je znamenitost grada i muzej.[2] Pokopan je na groblju "Johannisfriedhof".
Galerija slika
-
Nosorog
-
Adam i Eva
-
Melankolija
-
Navještenje Mariji
-
Erazmus Roterdamski
-
Vještica
-
Mladi zec
Izvori
- ↑ Bartrum, 93, note 1
- ↑ a b c d e f g h i j k l Giulia Bartrum, "Albrecht Dürer and his Legacy", British Museum Press, 2002, ISBN 0-7141-2633-0 (engl.)
- ↑ Ovdje je nastao drvorez Svetog Jeronima kao naslovna strana za izdanje Nicholausa Kesslera 'Epistolare beati Hieronymi'. Panofsky smatra da ovaj otisak kombinira 'Ulmski stil' Kobergerova djela "Životi Svetaca" (engl. 'Lives of the Saints') (1488) i stil wolgemutove radionice. Panofsky:21 (engl.)
- ↑ a b Lee, Raymond L. & Alistair B. Fraser. (2001) The Rainbow Bridge, Penn State Press. ISBN 0-271-01977-8. (engl.)
- ↑ Dokazi ovog putovanja nisu uvjerljivi; mogućnost da se putovanje dogodilo podupire Erwin Panofsky (u svome djelu "Albrecht Dürer", iz 1943.g.) i ostali, ali neki znanstvenici je opovrgavaju, od kojih je jedna Katherine Crawford Luber (u djelu engl. "Albrecht Dürer and the Venetian Renaissance", 2005).
- ↑ Allen, L. Jessie. (1903) Albrecht Dürer, Methuen & co.(engl.)
- ↑ Johannesapokalypse in klassischen Comics(njem.)
- ↑ a b Mueller, Peter O. (1993) Substantiv-Derivation in Den Schriften Albrecht Durers, Walter de Gruyter. ISBN 3-11-012815-2.(njem.)
- ↑ Panofsky:135
- ↑ Dürerova hemisfera 1515. — prve Europske tiskane zvjezdane karte
- ↑ Bartrum, 204. citat iz pisma tajnici Elektora Saksonije
- ↑ Landau & Parshall:350-54 na raziličitim mjestima (engl.)
- ↑ Panofsky:209
- ↑ Panofsky:
- ↑ Panofsky:223
- ↑ Panofsky
- ↑ Panofsky:235
- ↑ Corine Schleif (2010), “Albrecht Dürer between Agnes Frey and Willibald Pirckheimer,” The Essential Dürer, ed. Larry Silver and Jeffrey Chipps Smith, Philadelphia, 85-205(engl.)
