Galicijska bitka
Bitka za Galiciju 1914. | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Dio Prvog svjetskog rata | |||||||
| |||||||
Sukobljeni | |||||||
Rusko Carstvo | Austro-Ugarska | ||||||
Vođe | |||||||
Nikolaj Ivanov Anton von Saltza Aleksej Evert Pavel Plehve Nikolaj Ruszky Aleksej Brusilov |
Nadvojvoda Fridrik Franz Conrad von Hötzendorf Viktor Dankl von Krasnik Moritz von Auffenberg Rudolf von Brudermann od 4. rujna 1914. Svetozar Borojević von Bojna Eduard von Böhm-Ermolli Hermann Kövess von Kövessháza | ||||||
Vojne snage | |||||||
2.700.000 vojnika | 950.000 vojnika | ||||||
Posljedice | |||||||
250.000 ubijenih i ranjenih[1] | 450.000 ubijenih i ranjenih |
Bitka za Galiciju 1914. je bila prva bitka između Ruskog carstva i Austro-Ugarske na Istočnom bojištu Prvog svjetskog rata. Nazvana Velikom Galicijskom bitkom 1914. ona je bila serija pet velikih bitaka između austrougarske i ruske vojske koje su se odigrale na bojišnicama Galicije i tadašnje Ruske Poljske. Austrougarske su snage bile teško poražene i morale se povući iz Galicije. Ruske su snage zauzele glavni grad Lemberg i većinu teritorija Galicije koji je ostao pod ruskom okupacijom do ljeta 1915. godine.
Pozadina
Austrijska je Galicija bila granična zemlja između Ruskog carstva i Austro-Ugarske Monarhije. Prostirala se na području današnje zapadne Ukrajine, južne i jugoistočne Poljske, istočne Češke i sjeverne Slovačke. 1914. godine je njena površina bila 77 300 km2, a broj njenih stanovnika 8 025 675. Glavni grad ove nekadašnje austrijske Galicije je bio Lemberg, današnji Lavov, ukrajinski L'viv. Premda ruralna zemlja siromašnih stanovnika, slabe industrijske proizvodnje i prometne povezanosti, ona je bila bogata sirovinama: naftom, plinom i manganom koji je bio važan sastojak željeza, najbitnije komponente u proizvodnji oružja. Galicija je do 1914. godine bila među prva tri svjetska proizvođača sirove nafte koja se bušila na 160 lokacija diljem Galicije. Osim navedenog gospodarskog značenja, Galicija je vojno-strateški predstavljala odskočnu dasku objema stranama za ofenzivne operacije. Ruskoj za ofenzivu na Njemačku s istoka i Austro-Ugarsku sa sjevera, a Austro-Ugarskoj za ofenzivu na Rusiju prema sjeveru, sjeveroistoku ili istoku. Upravo radi toga, Galicija je bila "Zona sudara" dvaju carstava, Ruskog i Austrougarskog, područje na kojem se ova dva carstva sukobljavaju zbog političkih, gospodarskih i vojnih interesa. Radi toga su obje zaraćene strane prije rata izradile opsežne ratne planove za vođenje vojnih operacija u Galiciji. Kada je 4. kolovoza Austro-Ugarska objavila rat Rusiji a Rusija uzvratila objavom rata Austro-Ugarskoj dva dana kasnije, počele su prve borbe na tlu Galicije. To su bile početne borbe radi ispitivanja snaga, remećenja dolaska vojnih postrojbi protivnika i izviđanja.
Strateška priprema bitke
Obje su strane za vojna djelovanja u Galiciji namijenile četiri vojske, podijeljene u dvije operativne grupe. Ove su vojske na osnovi ofenzivnih ratnih planova imale zadatak napasti i uništiti protivnika u što je moguće kraćem roku. Potom bi se dio snaga oslobodio za vojna djelovanja na drugim bojišnicama. Ruske protiv Njemačke a Austro-Ugarske protiv Srbije.
Austrougarska strana je svoju 1. i 4. vojsku rasporedila na zapadu Galicije u jednu operativnu grupu a 3. i 2. vojsku na istoku Galicije u drugu. Kako je polovica 2. vojske bila u Srbiji, ispočetka je jezgru 2. vojske činila borbena skupina generala Kovessa. Tek početkom rujna, 2. vojska je bila u punom operativnom sastavu kada su se u bitku konačno ulljučile postrojbe pridošle iz Srbije.
Zadatak prve grupe (1. i 4. vojska) je bio napadom na sjever u smjeru Siedlitza u Ruskoj Poljskoj uništiti ruske vojske koje su se okupljale u Ruskoj Poljskoj. Zato su ove dvije vojske bile brojčano i mazerijalno jače od druge dvije austrougarske vojske na istoku Galicije. Zadatak druge grupe (3. i 2. vojske) je bio obrambeni. Ove su dvije vojske na istoku Galicije trebale sačekati ruski napad i po mogućnosti uništiti ruske vojske protunapadima. Međutim, glavni je strateški imperativ bio zaštita napada 1. i 4. vojske, tako da su 3. i 2. vojska samo trebale krenuti u napad u vrlo povoljnim prilikama. Radi toga su bile slabije od 1. i 4. vojske, što se pokazalo fatalnom strateškom pogriješkom.
Ruska je strana prema istoku Galicije grupirala dvije vojske, 8. i 3. Ove su vojske imale zadatak sporo napredovati u unutrašnjost Galicije i vezati glavninu austrougarskih snaga u dugim i iscrpljujućim bitkama. Zbog toga su one bile brojačno jače i materijalno bolje opremljene od druge grupe ruskih vojski koje su raspoređene prema zapadu Galicije. To su bile 4. i 5. vojska. One su bile brojčano manje jer su bile manevarske formacije koje su se trebale brže kretati. One su imale zadatak udariti u leđa austrougarske vojske u Galiciji koje bi se zapetljale u borbama s ruskom 8. i 3. vojskom koje bi ih napale. Tako je ruski operativni plan bio zamišljen na načelu čekića i nakovnja. 4. i 5. vojska bi bile čekić, a 8. i 3. vojska nakovanj na koji bi se razbile austrougarske vojske.
Kada je počeo rat, austro-ugarski načelnik glavnog stožera Franz Conrad von Hötzendorf je planirao napadnuti Kongresnu Poljsku sa svojim sjevernim vojskama (prva i četvrta). Rusi bi u brojnosti daleko nadmašili Centralne sile na istoku (osobito austro-ugarske vojske, koje su bile osnovni cilj Rusa), Conrad je mislio da je njegova najbolja opcija bila rani upad u južni dio Poljske gdje bi Rusi okupili svoje novo mobilizirane jedinice.[2]
Conrad je znao da su njegovi njemački saveznici bili zauzeti na zapadu s ofenzivom na Francusku tijekom prvih deset tjedana rata. Jedino je njemačka 8. armija bila na istoku. No, ruski savez s Francuzima ih je primorao na brzi napad na Nijemce, tako da bi znatan broj ruskih snaga bio poslan da napadne istočnu Prusku. 1. i 4. austro-ugarske armije bi ušle u Poljsku bez direktne pomoći Nijemaca. Do 23. kolovoza 1914., Conradove 1., 3. i 4. armije bile bi okupljene u Galiciji duž fronta od 280 km.
Dana 2. kolovoza, Veliki Vojvoda Nikola Nikolajevič, rođak cara Nikole II. koji je karijeru napravio u vojsci, je imenovan glavnim zapovjednikom. Imao je odličnu reputaciju za treniranje jedinica, no nije nikada zapovijedao vojsci na ratištu, te je ostao uzdrman svojim iznenadnim promaknućem. Ruske 3., 4., 5. i 8. armije su bile namijenjene Galiciji. Ruski plan borbe je tražio od Nikolaja Ivanova, ruskog zapovjednika jugozapadne fronte, da odbije očekivanu Austro-Ugarsku ofenzivu iz Lemberga.
Ishod
Dok su se Austrijanci povlačili, mnogo slavenskih vojnika iz redova austro-ugarske vojske se predalo dok su se neki čak i ponudili boriti na strani Rusa. Do 11. rujna, Rusi su zarobili sveukupno 130.000 neprijateljskih vojnika i ubili/ranili njih 324.000. 225.000 Rusa je ranjeno ili ubijeno dok ih je zarobljeno 40.000. Rusi su front pomakli 160 km i ušli u Karpate, potpuno su okružili austrijsku tvrđavu Przemyśl i započeli njenu opsadu koja je trajala preko sto dana. Bitka je teško oslabila austro-ugarsku vojsku, uništila veliki dio njenih istreniranih časnika i osakatila Austriju. Iako su izgubili bitku kod Tannenberga, pobjeda u Lembergu je Rusima je pomogla poboljšati javno mišljenje o tom porazu.
Red bitke
Ruske snage
Ruski jugozapadni front. Zapovjednik - Nikolaj Ivanov. Drugi zapovjednik - Mikhail Aleksejev.
- 4. armija. Zapovjednik - Anton von Saltza. Zamijenio ga Aleksej Evert nakon bitke za Krasnik.
- Grenadirski korpus
- XIV. korpus
- XVI. korpus
- 5. armija. Zapovjednik - Pavel Plehve
- V. korpus
- XVII. korpus
- XIX. korpus
- XXV. korpus
- 3. armija. Zapovjednik - Nikolaj Ruzsky
- IX. korpus
- X. korpus
- XI. korpus
- XXIV. korpus
- 8. armija. Zapovjednik - Aleksej Brusilov
- VII. korpus
- VIII. korpus
- XII. korpus
- XXIV. korpus
Austro-ugarske snage
- Vojna grupa Kummer Zapovjednik - Heinrich Kummer
- 7. konjička divizija
- Pričuvne postrojbe
- 1. armija. Zapovjednik - Viktor Dankl
- I. korpus (Krakov) - 5. i 46. pješačka divizija
- V. korpus (Bratislava) - 14., 33. i 37. pješačka divizija
- X. korpus (Przemysl) - 2., 24. i 45. pješačka divizija
- 12. pješačka divizija
- 3. konjička divizija
- 9. konjička divizija
- 4. armija. Zapovjednik - Moritz Auffenberg
- II. korpus (Beč) - 4., 13. i 25. pješačka divizija
- VI. korpus (Košice) - 15., 27. i 39. pješačka divizija
- IX. korpus (Litomerice) – 10. i 26. pješačka divizija
- XVII. korpus (formiran nakon početka rata) – 19. pješačka divizija
- 6. konjička divizija
- 10. konjička divizija
- 3. armija. Zapovjednik — Rudolf Brudermann
- XI. korpus (Lavov) – 30. pješačka divizija
- XIV. korpus (Innsbruck) – 3., 8. i 44. pješačka divizija
- 23. pješačka divizija
- 41. pješačka divizija
- 2. konjička divizija
- 4. konjička divizija
- Vojna grupa Kövess (kasnije dio 2. armije)
- III. korpus (Gradac) – 6., 28. i 22. pješačka divizija
- XII. korpus (Sibiu) – 16., 35. i 38. pješačka divizija
- 11. pješačka divizija
- 43. pješačka divizija
- 20. pješačka divizija
- 1. konjička divizija
- 5. konjička divizija
- 8. konjička divizija
Literatura
- Stone, David. 2015. The Russian Army in the Great War: The Eastern Front, 1914.-1917. University Press of Kansas. Lawrence. ISBN 9780700620951
- Tuchman, Barbara, The Guns of August (1962.)
- Tucker, Spencer, The Great War: 1914. – 18. (1998.)
- Nikolaj Golovin. Velika bitka za Galiciju Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. ožujka 2016. (Wayback Machine)
Izvori
Filip Katanić, Galicija 1914. Pravi rat, Hrvati i sudbonosna bitka Austro-Ugarske, Zagreb: Despot inifinitus, 2020.
|
- ↑ David R. Stone. A Military History of Russia: From Ivan the Terrible to the War in Chechnya. Greenwood Publishing Group, 2006. P. 162
- ↑ Strachan, Hew. 2001. The first World War. Volume I: to war. Oxford. str. 281–357. ISBN 0-19-820877-4