Prijeđi na sadržaj

Transkripcija i transliteracija

Izvor: Wikipedija

Transkripcija (prijepis, prezvukovljivanje) je prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, pri čemu se vodi računa o izgovoru. Također, transkribiraju se i imena s istog pisma, točnije u našem slučaju, latinice, kad posuđenice prolaze kroz fonološku, morfološku i značenjsku prilagodbu.

Transliteracija (prijeslov) je prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, pri čemu se ne vodi računa o izgovoru, odnosno, prenosi se znak za znak.

Kinesko pismo se kao morfemografsko (znamopis) ne može transliterirati, jer nema slova niti sa slovima usporedivih pismena, ali u transkripciji se mora svaki slog razlikovati od drukčijeg sloga.

U standardnom hrvatskom jeziku

[uredi | uredi kôd]

Transkripcija japanskih i kineskih imena

[uredi | uredi kôd]
Tokorozawa-kaidō, Shin'ōme-kaidō (pisano po Hepburn predlošku).

Hrvatski pravopis određuje pisanje vlastitih imenica (osobna i zemljopisna imena) prema latiničnom zapisu prihvaćenom u dotičnoj zemlji, osim nekih malobrojnih takvih imenica koje su se udomaćile. Primjeri: Matsuo Basho, Sunzi, Laozi, Qin Shi Huangdi, Kongzi ili Kongfuzi, ali i Konfucije, Beijing, ali i Peking.

Udomaćene se obične riječi fonetiziraju. Primjeri: cunami, džudo i džiju-džicu (ustaljeno je s ), nindža, samuraj, jakuza.

Osnovna su pravila fonetiziranja japanskih riječi sljedeća:

  • ch > ć
  • j > đ
  • sh > š
  • ts > c
  • w > v
  • y > j

Kineski pomoćni latinični alfabet pinyin i hrvatska transkripcija

[uredi | uredi kôd]

(osnovno, abecednim redom)

  • ch > č
  • j > đ
  • q > ć
  • r > ž
  • sh > š
  • w > v
  • x > meko š, sj
  • y > j
  • z > dz (sliveno)
  • zh > dž
  • slog yan i nastavak sloga -ian > jen
  • nastavak sloga -ong > -ung

Napomena: U zapadnim zemljama često se još rabi Wade-Gilesova transkripcija kineskih riječi (prepoznaje se po brojnim apostrofima). Na internetu je lako naći usporedne tablice s pinyinom.

Transkripcija i transliteracija arapskih imena

[uredi | uredi kôd]

Postoji više propisanih standarda za transliteraciju arapskih imena, kao DIN 31635 ili ISO 233. Ipak u većini slučajeva, npr. u novinama ili knjigama, može se naći transkribirana inačica naziva, npr. sura aš-Šams / ash-shams (engleski) / asch-Schams (njemački) / asj-Sjams (nizozemski) / ach-chams (francuski).

Budući da je velik broj današnjih arapskih zemalja bio kolonijalni posjed nekih europskih zemalja, mnoge u transliteraciji arapskih imena koriste jezična pravila svojih bivših kolonizatora. Primjerice: Hicham El Guerrouj (francuska transliteracija) ili Omar Sharif (engleska transliteracija).

U hrvatskoj je jezičnoj praksi fonetiziranje arapskih imena.

Transkripcija ćirilićnih imena

[uredi | uredi kôd]

Također se fonetiziraju, a za ruska, bjeloruska i ukrajinska posebna slova vrijede ova pravila:

  • rus. Ё > e (ë)[1]
  • bjelorus. Ё > jo
  • rus. i bjelorus. Ы > y
  • rus. i ukr. Щ > šč
  • bjelorus. ў > ŭ
  • rus. i bjelorus. Э > ė
  • ukr. Є є > je
  • rus.[1] Ъ > ´ (akut)
  • rus., bjelorus. i ukr. Ю > ju
  • rus., bjelorus. i ukr. Я > ja
  • rus., bjelorus. i ukr. Й й > j
  • rus., bug., bjelorus. i ukr. Ь ь > ʼ odnosno (apostrof)
  • ukr. И > y;[1] y, i;[2] i[3]
  • ukr. ï > i (ji),[1] ji[3]
  • bjelorus. i ukr. I ı (I i) > i
  • rus. e > e iza suglasnika, je na početku riječi, iza samoglasnika i iza Ь i Ъ
  • ukr. > ne transkribira se[3]

Apostrof i akut se pišu u vlastitom slovnom mjestu (sa spatiumom).

ı (i bez točke), te ï

Za ruski jezik

[uredi | uredi kôd]
Аа Aa Бб Bb Вв Vv Гг Gg Дд Dd Ее (1) Ёё Ee Жж Žž Зз Zz Ии Ii Йй Jj
Кк Kk Лл Ll Мм Mm Нн Nn Оо Oo Пп Pp Рр Rr Сс Ss Тт t Уу Uu Фф Ff
Хх Hh Цц Cc Чч Čč Шш Šš Щщ Ščšč Ъъ (2) Ыы Yy Ьь (3) Ээ Ee Юю Ju ju Яя Ja ja

1) Kao „e” iza suglasnika, kao je na početku riječi, iza samoglasnika i iza Ь i Ъ

2) Tvrdi znak, ne izgovara se, koristi se za označavanje prethodnog suglasnika kao tvrdog.

3) Meki znak, ne izgovara se, koristi se za označavanje prethodnog suglasnika kao mekog.

Za bugarski jezik

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c d Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 1994., ISBN 953-0-40005-5, str. 73. i 74.
  2. Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, 5. – prerađeno izd., Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 309., ISBN 953-0-40017-9, str. 64. – 66.
  3. a b c Lada Badurina, Ivan Marković, Krešimir Mićanović, Hrvatski pravopis, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-150-815-5, str. 302. i 303.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]