Prijeđi na sadržaj

Otrantska vrata

Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta 10000. Kliknite ovdje za više informacija.
Koordinate: 40°13′10″N 18°55′32″E / 40.21944°N 18.92556°E / 40.21944; 18.92556
Izvor: Wikipedija

Otrantska vrata
alb. Ngushtica e Otrantos; tal. Canale d'Otranto
Tjesnac
Satelitska snismka tjesnaca
Položaj Otrantskih vrata
Položaj
Koordinate40°13′10″N 18°55′32″E / 40.21944°N 18.92556°E / 40.21944; 18.92556
SmještajJužna Europa
SpajaJadransko more i Jonsko more
Razdvaja
Države
Obalni gradovi
Fizikalne osobine
Širina 
 • Najmanja72 km km
Dubina 
 • Prosječna18 m m
Otrantska vrata na zemljovidu Sredozemlja
Otrantska vrata
Otrantska vrata
Otrantska vrata na zemljovidu Sredozemlja
Zemljovid
Valonski zaljev
Otranto, luka

Otrantska vrata (alb. Ngushtica e Otrantos; tal. Canale d'Otranto) tjesnac je koji spaja Jadransko more s Jonskim morem i odvaja teritorij Italije od Albanije. Na njegovoj najužoj točki kod Punta Palascìa istočno od Salenta širina tjesnaca je manja od 72 km (39 nautičkih milja).[1] Tjesnac je dobio ime po talijanskom gradu Otrantu.

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Otrantska vrata su od davnina bila od vitalne strateške važnosti. Rimljani su ih koristili za prijevoz svojih postrojbi na istok. Legije su marširale do Brundisiuma (danas Brindisija) i u samo jedan dan plovidbe stizale su do teritorija moderne Albanije, a zatim su mogle krenuti prema istoku koristeći Viu Egnatiu.

Prvi svjetski rat

[uredi | uredi kôd]

Tijekom Prvog svjetskog rata tjesnac je bio od velike važnosti za obje strane u sukobu. Savezničke mornarice Italije, Francuske i Velike Britanije su uspostavile blokadu tjesnaca uglavnom lakim pomorskim snagama i lako naoružanim ribarskim brodovima i spriječile Austrougarskoj ratnoj mornarici slobodan ulazak u Sredozemno more. Ta je blokada bila poznata kao "Otrantski baraž".[2]

Međutim, blokada je bila prilično neučinkovita protiv njemačkih i austrijskih podmornica koje su isplovljavale iz Jadrana i zadavale značajne gubitke savezničkim silama veći dio rata diljem Sredozemlja.

Nakon pada Željezne zavjese

[uredi | uredi kôd]

Godine 1992. Albanija i Italija potpisale su ugovor kojim su razgraničene epikontinentalne granice između dviju zemalja.

Godine 1997. i 2004. gotovo 100 ljudi poginulo je pokušavajući ilegalno prijeći tjesnac nakon nemira u Albaniji 1997. i loših ekonomskih uvjeta u Otrantskoj tragediji i tragediji na Karaburunu.

Albanska vlada je 2006. godine uvela moratorij na jedrilice na motorni pogon na svim jezerima, rijekama i morima Albanije kako bi suzbila organizirani kriminal.[3] Jedina iznimka od pravila su čamci u državnom vlasništvu, čamci u stranom vlasništvu, ribarski čamci i skuteri za vodu. Godine 2010. moratorij je produljen do 2013. godine.

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Frank K. McKinney. 2007. The Northern Adriatic Ecosystem: Deep Time in a Shallow Sea. Columbia University Press. str. 29. ISBN 978-0-231-13242-8. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  2. First World War – Willmott, H.P., Dorling Kindersley, 2003, P. 186.
  3. Keshilli i Ministrave. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. srpnja 2011. Pristupljeno 25. veljače 2011. Council of Ministers of the Republic of Albania, www.keshilliministrave.al, 10 August 2006.