Galicijska bitka

{{Oružani sukob |naziv=Bitka za Galiciju 1914. |dio=Prvog svjetskog rata |datum=15. kolovoza - 26. rujna 1914. |mjesto= Galicija (sadašnja zapadna Ukrajina, južna Poljska) |povod= |teritorij= |sukobljeni1= Rusko Carstvo |sukobljeni2= Austro-Ugarska |sukobljeni3= |ishod=Pobjeda Ruskog carstva |zapovjednik1= Nikolaj Ivanov
Anton von Saltza
Aleksej Evert
Pavel Plehve
Nikolaj Ruszky
Aleksej Brusilov |zapovjednik2= Nadvojvoda Fridrik
Franz Conrad von Hötzendorf
Viktor Dankl von Krasnik
Moritz von Auffenberg
Rudolf von Brudermann
od 4. rujna 1914. Svetozar Borojević von Bojna
Eduard von Böhm-Ermolli
Hermann Kövess von Kövessháza
|zapovjednik3= |jačina1= 2.700.000 vojnika |jačina2= 925.000 vojnika |Gubitci1= 250.000 vojnika i časnika. 100.000 ubijenih, 110.000 ranjenih, 40.000 zarobljenih. |Gubitci2= 450.000 vojnika i časnika. 150.000 ubijenih, 150.000 ranjenih i 150.000 zarobljenih.

Bitka za Galiciju 1914. je bila prva bitka između Ruskog carstva i Austro-Ugarske na Istočnom bojištu Prvog svjetskog rata. Nazvana Velikom Galicijskom bitkom 1914. ona je bila serija pet velikih bitaka između austrougarske i ruske vojske koje su se odigrale na bojišnicama Galicije i tadašnje Ruske Poljske. Austrougarske su snage bile teško poražene i morale se povući iz Galicije. Ruske su snage zauzele glavni grad Lemberg i većinu teritorija Galicije koji je ostao pod ruskom okupacijom do ljeta 1915. godine.

Pozadina

Austrijska je Galicija bila granična zemlja između Ruskog carstva i Austro-Ugarske Monarhije. Prostirala se na području današnje zapadne Ukrajine, južne i jugoistočne Poljske, istočne Češke i sjeverne Slovačke. 1914. godine je njena površina bila 77 300 km2, a broj njenih stanovnika 8 025 675. Glavni grad ove nekadašnje austrijske Galicije je bio Lemberg, današnji Lavov, ukrajinski L'viv. Premda ruralna zemlja siromašnih stanovnika, slabe industrijske proizvodnje i prometne povezanosti, ona je bila bogata sirovinama: naftom, plinom i manganom koji je bio važan sastojak željeza, najbitnije komponente u proizvodnji oružja. Galicija je do 1914. godine bila među prva tri svjetska proizvođača sirove nafte koja se bušila na 160 lokacija diljem Galicije. Osim navedenog gospodarskog značenja, Galicija je vojno-strateški predstavljala odskočnu dasku objema stranama za ofenzivne operacije. Ruskoj za ofenzivu na Njemačku s istoka i Austro-Ugarsku sa sjevera, a Austro-Ugarskoj za ofenzivu na Rusiju prema sjeveru, sjeveroistoku ili istoku. Upravo radi toga, Galicija je bila "Zona sudara" dvaju carstava, Ruskog i Austrougarskog, područje na kojem se ova dva carstva sukobljavaju zbog političkih, gospodarskih i vojnih interesa. Radi toga su obje zaraćene strane prije rata izradile opsežne ratne planove za vođenje vojnih operacija u Galiciji. Kada je 4. kolovoza Austro-Ugarska objavila rat Rusiji a Rusija uzvratila objavom rata Austro-Ugarskoj dva dana kasnije, počele su prve borbe na tlu Galicije. To su bile početne borbe radi ispitivanja snaga, remećenja dolaska vojnih postrojbi protivnika i izviđanja.

Strateška priprema bitke

Obje su strane za vojna djelovanja u Galiciji namijenile četiri vojske, podijeljene u dvije operativne grupe. Ove su vojske na osnovi ofenzivnih ratnih planova imale zadatak napasti i uništiti protivnika u što je moguće kraćem roku. Potom bi se dio snaga oslobodio za vojna djelovanja na drugim bojišnicama. Ruske protiv Njemačke a Austro-Ugarske protiv Srbije.

Austrougarska strana je svoju 1. i 4. vojsku rasporedila na zapadu Galicije u jednu operativnu grupu a 3. i 2. vojsku na istoku Galicije u drugu. Kako je polovica 2. vojske bila u Srbiji, ispočetka je jezgru 2. vojske činila borbena skupina generala Kovessa. Tek početkom rujna, 2. vojska je bila u punom operativnom sastavu kada su se u bitku konačno ulljučile postrojbe pridošle iz Srbije.

Zadatak prve grupe (1. i 4. vojska) je bio napadom na sjever u smjeru Siedlitza u Ruskoj Poljskoj uništiti ruske vojske koje su se okupljale u Ruskoj Poljskoj. Zato su ove dvije vojske bile brojčano i mazerijalno jače od druge dvije austrougarske vojske na istoku Galicije. Zadatak druge grupe (3. i 2. vojske) je bio obrambeni. Ove su dvije vojske na istoku Galicije trebale sačekati ruski napad i po mogućnosti uništiti ruske vojske protunapadima. Međutim, glavni je strateški imperativ bio zaštita napada 1. i 4. vojske, tako da su 3. i 2. vojska samo trebale krenuti u napad u vrlo povoljnim prilikama. Radi toga su bile slabije od 1. i 4. vojske, što se pokazalo fatalnom strateškom pogriješkom.

Ruska je strana prema istoku Galicije grupirala dvije vojske, 8. i 3. Ove su vojske imale zadatak sporo napredovati u unutrašnjost Galicije i vezati glavninu austrougarskih snaga u dugim i iscrpljujućim bitkama. Zbog toga su one bile brojačno jače i materijalno bolje opremljene od druge grupe ruskih vojski koje su raspoređene prema zapadu Galicije. To su bile 4. i 5. vojska. One su bile brojčano manje jer su bile manevarske formacije koje su se trebale brže kretati. One su imale zadatak udariti u leđa austrougarske vojske u Galiciji koje bi se zapetljale u borbama s ruskom 8. i 3. vojskom koje bi ih napale. Tako je ruski operativni plan bio zamišljen na načelu čekića i nakovnja. 4. i 5. vojska bi bile čekić, a 8. i 3. vojska nakovanj na koji bi se razbile austrougarske vojske.

Kada je počeo rat, austro-ugarski načelnik glavnog stožera Franz Conrad von Hötzendorf je planirao napadnuti Kongresnu Poljsku sa svojim sjevernim vojskama (prva i četvrta). Rusi bi u brojnosti daleko nadmašili Centralne sile na istoku (osobito austro-ugarske vojske, koje su bile osnovni cilj Rusa), Conrad je mislio da je njegova najbolja opcija bila rani upad u južni dio Poljske gdje bi Rusi okupili svoje novo mobilizirane jedinice.

Conrad je znao da su njegovi njemački saveznici bili zauzeti na zapadu s ofenzivom na Francusku tijekom prvih deset tjedana rata. Jedino je njemačka 8. armija bila na istoku. No, ruski savez s Francuzima ih je primorao na brzi napad na Nijemce, tako da bi znatan broj ruskih snaga bio poslan da napadne istočnu Prusku. 1. i 4. austro-ugarske armije bi ušle u Poljsku bez direktne pomoći Nijemaca. Do 23. kolovoza 1914., Conradove 1., 3. i 4. armije bile bi okupljene u Galiciji duž fronta od 280 km.

Dana 2. kolovoza, Veliki Vojvoda Nikola Nikolajevič, rođak cara Nikole II. koji je karijeru napravio u vojsci, je imenovan glavnim zapovjednikom. Imao je odličnu reputaciju za treniranje jedinica, no nije nikada zapovijedao vojsci na ratištu, te je ostao uzdrman svojim iznenadnim promaknućem. Ruske 3., 4., 5. i 8. armije su bile namijenjene Galiciji. Ruski plan borbe je tražio od Nikolaja Ivanova, ruskog zapovjednika jugozapadne fronte, da odbije očekivanu Austro-Ugarsku ofenzivu iz Lemberga.

Ishod

Dok su se Austrijanci povlačili, mnogo slavenskih vojnika iz redova austro-ugarske vojske se predalo dok su se neki čak i ponudili boriti na strani Rusa. Do 11. rujna, Rusi su zarobili sveukupno 130.000 neprijateljskih vojnika i ubili/ranili njih 324.000. 225.000 Rusa je ranjeno ili ubijeno dok ih je zarobljeno 40.000. Rusi su front pomakli 160 km i ušli u Karpate, potpuno su okružili austrijsku tvrđavu Przemyśl i započeli njenu opsadu koja je trajala preko sto dana. Bitka je teško oslabila austro-ugarsku vojsku, uništila veliki dio njenih istreniranih časnika i osakatila Austriju. Iako su izgubili bitku kod Tannenberga, pobjeda u Lembergu je Rusima je pomogla poboljšati javno mišljenje o tom porazu.

Borbeni poredak

Ruske snage

Ruski jugozapadni front. Zapovjednik - Nikolaj Ivanov. Drugi zapovjednik - Mikhail Aleksejev.

• 4. armija. Zapovjednik - Anton von Saltza. Zamijenio ga Aleksej Evert nakon bitke za Krasnik.
  • Grenadirski korpus
  • XIV. korpus
  • XVI. korpus
• 5. armija. Zapovjednik - Pavel Plehve
  • V. korpus
  • XVII. korpus
  • XIX. korpus
  • XXV. korpus
• 3. armija. Zapovjednik - Nikolaj Ruzsky
  • IX. korpus
  • X. korpus
  • XI. korpus
  • XXIV. korpus
• 8. armija. Zapovjednik - Aleksej Brusilov
  • VII. korpus
  • VIII. korpus
  • XII. korpus
  • XXIV. korpus

Austrougarske snage

• Vojna grupa Kummer Zapovjednik - Heinrich Kummer
  • 7. konjička divizija
  • Pričuvne postrojbe
• 1. armija. Zapovjednik - Viktor Dankl
  • I. korpus (Krakov) - 5. i 46. pješačka divizija
  • V. korpus (Bratislava) - 14., 33. i 37. pješačka divizija
  • X. korpus (Przemysl) - 2., 24. i 45. pješačka divizija
  • 12. pješačka divizija
  • 3. konjička divizija
  • 9. konjička divizija
• 4. armija. Zapovjednik - Moritz Auffenberg
  • II. korpus (Beč) - 4., 13. i 25. pješačka divizija
  • VI. korpus (Košice) - 15., 27. i 39. pješačka divizija
  • IX. korpus (Litomerice) – 10. i 26. pješačka divizija
  • XVII. korpus (formiran nakon početka rata) – 19. pješačka divizija
  • 6. konjička divizija
  • 10. konjička divizija
• 3. armija. Zapovjednik — Rudolf Brudermann
  • XI. korpus (Lavov) – 30. pješačka divizija
  • XIV. korpus (Innsbruck) – 3., 8. i 44. pješačka divizija
  • 23. pješačka divizija
  • 41. pješačka divizija
  • 2. konjička divizija
  • 4. konjička divizija
• Vojna grupa Kövess (kasnije dio 2. armije)
  • III. korpus (Gradac) – 6., 28. i 22. pješačka divizija
  • XII. korpus (Sibiu) – 16., 35. i 38. pješačka divizija
  • 11. pješačka divizija
  • 43. pješačka divizija
  • 20. pješačka divizija
  • 1. konjička divizija
  • 5. konjička divizija
  • 8. konjička divizija

Literatura

• Stone, David. 2015. The Russian Army in the Great War: The Eastern Front, 1914.-1917. University Press of Kansas. Lawrence. ISBN 9780700620951
• Tuchman, Barbara, The Guns of August (1962.)
• Tucker, Spencer, The Great War: 1914. – 18. (1998.)
• Nikolaj Golovin. Velika bitka za Galiciju  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. ožujka 2016. (Wayback Machine)

Izvori

Filip Katanić, Galicija 1914. Pravi rat, Hrvati i sudbonosna bitka Austro-Ugarske, Zagreb: Despot inifinitus, 2020.