Rusko-turski rat (1828–1829)

(Preusmjereno sa stranice Rusko-turski rat 1828.-1829.)

Rusko-turski rat 1828.-1829. razbuktao se u vrijeme Grčkog rata za nezavisnost.

Rusko-turski ratovi
Datum 1828. - 1829.
Lokacija Balkan i Kavkaz
Casus belli Rat za Grčku nezavisnost 1821-1830
Ishod Pobjeda Rusije
Sukobljene strane
Rusko Carstvo
Osmansko Carstvo
Komandanti i vođe
Petar Wittgenstein
Ivan Paskevič
Hans von Diebitsch
Husein-paša
Rešid-paša

Rat je izbio nakon što je osmanski sultan Mahmud II, bijesan zbog ruskog sudjelovanja u Bitci kod Navarina, 8. oktobra, 1827. zatvorio Dardanele za ruske brodove i opozivao Akkermanov dogovor o slobodnoj plovidbi, i pozvao narod u sveti rat protiv Carske Rusije.[1]Nakon tog je Carska Rusija 14. aprila 1828. objavila rat Osmanskom Carstvu.[1]

Tok rata

uredi

Rat se vodio na Balkanskom i Kavkaskom frontu.

Nakon izbijanja neprijateljstva, Carska Rusija mobilizirara je vojsku od 92.000 vojnika, a Osmansko Carstvo vojsku od 150.000, pod komandom Husein-paše. U junu 1828., glavne ruske snage, pod vodstvom cara Nikolaja I., prešle su Dunav i ušle u Dobrudžu.

Prije toga, ruski feldmaršal Petar Wittgenstein, upao je u Vlašku i bez većih otpora zauzeo gradove Brailu i Bukurešt.[1]

Nakon toga su Rusi dugo opsjedali tri ključne utvrde koje su branile ulaz u BugarskuŠumen, Varnu i Silistru. Zahvaljujući pomoći Crnomorske flote pod komandom Alekseja Greiga, Varna je prva zauzeta 29. septembra.[1] Opsada Šumena, izazvala je puno više problema, jer ju je branio snažni garnizon od 40.000 vojnika (gotovo više nego je bilo napadača). Po Ruse je bilo loše i to što su im osmanlije uspjele prekinuti linije opskrbe. Rezultat je bio katastrofa među ruskim napadačima, glad i bolesti pokosile su više vojnika od svih ratnih operacija.

Kad se zima približila, Ruska vojska je bila prinuđena napustiti opsadu Šumena i povući se natrag u Besarabiju. U februaru 1829. smjenjen je stari Wittgenstein, koji je bio toliko oprezan da je to graničilo sa bojažljivošću, umjesto njega komandant je postao energičniji Hans Karl von Diebitsch, a car se vratio u Sankt Peterburg. Dibich je 7. maja, sa 60.000 vojnika forsirao Dunav i počeo opsadu Silistre. Sultan je poslao snažni kontigent od 40.000 na Varnu, ali ih je Dibich presreo i porazio u Bitci kod Kuleviča 30. maja, a ubrzo nakon nje, za nekoliko tjedana tj. 19. juna pala je Silistra u ruske ruke.

Istovremeno su se vodile borbe i na Kavkaskom frontu, gdje je ruske snage vodio Ivan Paskevič, on je zauzeo Ahalzih, Erevan i Kars.[1] Interesantno je da se uz njega u ovoj kampanji nalazio i pjesnik Aleksandar Puškin, zajedno su ušli u Erzurum u sjeveroistočnoj Anatoliji, i tako obilježili 120. godišnjicu bitke kod Poltave 27. juna.

Na drugoj strani je 2. jula, Dibich pokrenio veliku ofenzivu preko Stare Planine na Trakiju i Tursku, prvu snažnu ofenzivu u ruskoj vojnoj historiji od 10. vijeka (od kampanje Svjatoslava I.). Kontingent od 35.000 ruskih vojnika prešao je preko planine i potpuno opkolio utvrdu Šumen, koja je branila put za Istanbul. Utvrda i grad Burgas pali su deset dana kasnije, a turska obrana preusmjerena je na Slivensku oblast. 20. augusta, 1829. Rusi su ušli u Adrianopol[1], a 28. augusta Dibich je dospio na samo 68 km od Konstantinopolisa, što je izazvalo paniku u glavnom gradu.

Kraj rata i mirovni ugovor

uredi
 
Opsada turske utvrde Kars 1828., slika J. Suhodolskog

Nakon tog sultan Mahmud II nije imao drugog izbora nego zatražiti primirje, koje je potpisano u gradu Adrianopolu 14. septembra 1829.[1] Na osnovu klauzala Mirovnog ugovora iz Jedrena, Carska Rusija dobila je veći dio istočne obale Crnog mora i deltu Dunava. Osmansko Carstvo moralo je dati Rusiji suverenitet nad Gruzijom i dijelovima današnje Armenije.

Grčka je dobila nezavisnost, ali je bila dužna plaćati danak sultanu. Srbija je dobila autonomiju, a Rusiji je dozvoljeno da zauzme Moldaviju i Vlašku, kojima je data autonomija ali su formalno ostale pod sultanovim suverenitetom (koji je morao garantirati njihov prosperitet, i potpunu slobodu u trgovini). Uz to je Osmansko Carstvo moralo platiti veliku ratnu odštetu. Pitanje Dardanelskog tjesnaca uređeno je četiri godine kasnije, kada su obje strane, potpisale Ugovor iz Unkiar Skelesia.

Izvori

uredi
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Russo-Turkish Wars of the 17th-19th Centuries (engleski). The Free Dictionary. Pristupljeno 19. 05. 2012. 

Literatura

uredi
  • Османская империя: проблемы внешней политики и отношений с Россией. М., 1996. (ru)
  • Шишов А.В. Русские генерал-фельдмаршалы Дибич-Забалканский, Паскевич-Эриванский. М., 2001. (ru)

Vanjske veze

uredi